Tko mi te može uzeti?
Još uvijek čujem tvoje meke korake
teške uzdahe po noći
i čujem riječi što ih šapćeš
u strahu da nas ne probudiš
kad sa prvim zrakama sunca
ti ustaješ, više iz navike
nego iz potrebe neke
I sve mi dođe da se probudim
prije nego što kavu skuhaš
i da sjednem kraj tebe
u ljetno prohladno jutro
i da mi pričaš opet, o svemu
Jer volim kad mi pričaš o svemu
Tvoje riječi imaju posebnu dubinu
i što god da mi kažeš,sve ostaje
zapečaćeno i dugotrajno ucrtano
u meni i mojim mislima.
I kad me pitaju da im pričam
kako da im kažem da si bila
kad ti još uvijek jesi?
Kad te osjećam u svemu što radim
kroz sve što jesam, što mene čini?
I kako da nekom kažem da te više nema
kad ti još uvijek jesi
I dok sjedim na našem mjestu
dok razmišljam o pričama našim
ja znam da si još uvijek tu
Jer ne osjećam se usamljeno
jer ne možeš mi falit kad si tu
I opet onaj isti ptičji pjev se čuje
Ti sjediš kraj mene i smiješ se
Govoriš mi da nećeš moći bez mene
kad dođe vrijeme za fakultet
Da ti je bolje umrijet
a ja ti govorim da ću uvijek biti tu
Da nema smisla razmišljati o tome
Jer me ti ne možeš napustiti
ja bez tebe ne vidim smisao
i trebam te u budućnosti svojoj
da se smiješ i plačeš sa mnom
iako znam, da ti je život
dovoljno tuge i žalosti donio
ali i sreće i radosti
Bilo ti je teško, al se ti i dalje smiješ
smiješ se više od ikoga, jače od ikoga
isijava sunce iz tebe i činiš me sretnom
I kad pričam o tebi,
kako da im kažem da si bila
kad ti još uvjiek jesi
moje sunce što se smiješi
moja vjera u život i u sutra
moja snaga što me drži i tjera
da nastavim, da ne posustanem
Stoga, kad mi kažu da pričam o tebi
ja im pričam kao da si još uvijek živa
jer živi tvoj duh u meni
i živjet će dok god mene bude
a kad me više ne bude
tad ćemo opet sjesti zajedno
na ono isto naše mjesto
u prohladno ljetno jutro
ti ćeš piti kavu i pričat ćemo opet
o svemu.
Umorna sam.
Trudim se ali ne uspijevam.
Usprkos tome, kako sve više tonem, tako se sve žešće borim i mašem rukama i sve više se trudim i pokušavam jer stvarno, stvarno želim izroniti i nikad više ne potonuti u ovo ništavilo.
OVO NIJE RUPA BEZ DNA, NE MOŽE BITI.
I sad, na rubu ludila i očaja, s nekog nepoznatog izvora se opijam bijesom i ne posustajem.
Ne znam ni sama otkud tolika snaga, toliki otpor RUPI BEZ DNA.
I usprkos tome što tonem, ja kao da sve jače i jače vidim sunce, ono postaje sve veće i bliže.
No, jednom će doći tren kad će sunce nestati ili ću pak ja postati sunce.
Ne znam koliko moram da znam, da znam kako znam da ne znam ili znam.
Stvarno, ne znam, ali saznat ću.
Biti lud
Strah---stres----depresija---bespomoćnost.
Ne znam gdje sam.
Variram malo na jednu, malo na drugu stranu, između razuma i onog što razum nije.
3. rok it is.
Hajdemo da prođemo i veselo poskočimo u novi semestar i na prve sate praktikuma.
Dok ovo pišem usta su mi puna gorčine. Možda sve ovo što napišem i ne bude toliko nepoznato, ali za mene je šok.
I možda je konačno stigao taj odlučujući trenutak da shvatim kako hrpetinu ljudi ne može čovjek zvati svojim prijateljima. Isto tako, prijatelji se ne stječu u kratkom roku, a bome ni u godinama druženja, već u kilometraži koju prijeđu i koliko je kvalitetno prijeđu...svaki trenutak, svaki osmijeh, svaka suza, svako druženje.
Tko su ljudi? Ljudi su maske, kad im skineš jednu, ispod nje se već nalazi druga. Nije bit u tome da svima poskidamo maske...u tome nikada ne možemo uspjeti...ali je bit u tome da vidimo ono najčišću, najrealniju presliku duše. Nije lako doći do toga, ali jednom kad uspijemo, shvatimo tko nam je blizak, a tko duševno dalek. Ja znam da sam na Novu godinu ostala bez mnoštva prijatelja i to me je kidalo na komade, do momenta kad sam se pribrala i shvatila kako je to dobro. Sad znam tko mi je bio prijatelj čitavo vrijeme i tko se druži iz koristi ili..nekih drugih, nebitnih razloga. Žao mi je godina koje su iza nas, ali, kao što sam spomenila u prošlom postu, ne želim se kajati ni zbog čega. Ja znam da mogu prijeći preko svake izdaje, svakog razočarenja, zato što ja to hoću i moram, želim nastaviti dalje svoj put, a u tome me neće spriječiti nikakve licemjerne, odvratne, dvolične ljudske pojave. Teško je tim riječima nazivati osobe koje si donedavno smatrao prijateljima, da. Ne znam znate li kakav je to osjećaj, ali bi mi bilo drago da ne znate jer odjednom se nađete u situaciji da morate zahladiti prema ljudima koje ste držali potpuno otvorenima...i shvatite koliko su zapravo zatvoreni bili čitavo vrijeme. Trpila sam i previše toga, sve se kupilo nekako s vremenom, a sinoć sam pukla po šavovima. Nešto moram mijenjati.
Možda sam konačno dokučila dijelom što je to depresivno što me sputavalo da uživam u svom domu, u svom rodnom gradiću. Možda sam samo trebala sasjeći listu prijatelja u glavi i promiješati karte što ih držim u ruci i posložiti još jednom, da vidim na čemu sam. Žao mi je vremena i truda i kamena kojim smo gradili most prijateljstva...ili sam ga samo ja gradila? Očito više nije ni bitno.
Ova spoznaja neka mi bude velika prekretnica u Novoj godini, da sama otvorim vrata novoj sebi u nekom novom, drugačijem vremenu, gdje će se opet nizati problemi, pobjede i porazi, ljudi, pojave, stvari...
Sretna vam Nova, dragi moji blogeri!
Osvrt na Staru i planovi za Novu
Približio se kraj i ovoj vjetrovitoj, mahnitoj godini. Sad, kad smo već na pragu Nove, razmišljam ponovno o svemu, osvrćem se na posljednje mjesece i nastojim shvatiti u čemu sam griješila i što trebam promijeniti.
Prvo i prvo, moram prestati popuštati i prestati ulaziti u loše veze, u veze s krivim ljudima. Zaslužujem puno više od ovog smeća koje mi se serviralo čitavu godinu. Jesam li okrutna? Ne. Ako se sama ne budem cijenila, neće me nitko cijeniti. ZASLUŽUJEM BOLJE. Koliko god mi krivo bilo, ne želim žaliti ni zbog čega. U svemu lošemu bilo je i nekakvog dobra. Sve što je bilo, bilo je i prošlo. To što sama sebe uništavam u zadnje vrijeme nekim krivim razmišljanjem..proći će i to. Proći će sve.
Treba mi snage, treba mi volje, treba mi nade, koncentracije, kondicije, bar kap razuma (razuma nikad na odmet) i možda još burek od sira. Od svega ovog usrećio bi me i sam burek. 
Ne nadam se da će sljedeća godina biti bolja od ove, samo se nadam da će i sjedeća godina biti proživljena, popunjena, da ću nastaviti biti svijesna značajnosti svakog dana što proteče u sekundi, svakog dana što sam starija i zrelija. Nadam se da ću ostati ista u samoj svojoj srži, da ću odabirati pravi put samostalno.
I imam još jednu želju. Ne znam zašto to uporno odbijam koliko god to zapravo željela učiniti, želim otići na grob osobi koja je zaslužna što sam ovo što jesam, koja je zaslužna u velikom dijelu za današnju mene, koja mi fali već skoro pune 2 godine, s kojom je umro i dio mene. Ona, čiji je djelić ostao da živi u meni, u mojim djelima, osmijehu i sjaju u oku. Samo želim ponovno reći hvala.
Želim vam svima da se lijepo provedete i zabavite za Novu, uz alkohol u primjerenim količinama, dakle, nema potrebe da prespavate u nekom od kontenjera i propustite varomet.
Sve najbolje, od mene za vas!
Adieu, 2011. 
"I don't want you to hate
For all the hurt that you feel
The world is just illusion
Trying to change you"
Ne znam
Mislila sam da je sve ok. Tad sam se vratila doma, sretna naravno, ali....
Ne znam zašto, iz kojih točno starih razloga, ali ovaj grad me strašno deprimira. Ne razumijem kako i zašto, jedva čekam doći doma, ali kad dođem...previše poznatih faca, previše priča iza svakog pojedinca, previše grešaka, PREMALO stranih lica ima u ovom gradu. Kad sam na faxu, vrijeme nekako proleti, ne razmišljam o stvarima koje me ovdje muče, učim i zabavljam se i ispunjena sam. Ovdje sam prisiljena misliti o stvarima o kojima ne želim, prisiljena gledati neka lica kojih se nikako ne mogu riješiti. Gušim se.
Ne znam, ne znam o čemu je točno riječ. Toliko se toga zbilo samo u ovoj godini, a da ne govorim o prijašnjoj. Dok sam u drugom gradu, osjećam da sam druga ja, da san se promijenila, a ovdje svi imaju izgrađen profil o meni i kad sam u njihovoj okolini...ja sam ista, ne osjećam se drugačije, ne osjećam se bolje. Osjećam se slabašno. To su ljudi koji me vole i kojima falim, ali...među njima su oni koji me guše...opet.
Ne uspijevam se osloboditi stare sebe. A stara ja više nisam ja.
Previše je ljudi kojima ne znam da li se trebam javiti i da li se oni meni trebaju javiti. Previše je onih s kojima...ne znam na čemu sam. A to me ubija jer znam, nitko me od njih ne poznaje. Nimalo. Ima i onih koji su me iskoristili pošteno...i opet gledaju na sebe i ne uspijevam ih odgurnuti jer glume žrtvu...
Toliko je skršenih ljubavnih priča, isprepletenih poput ljepljive paučine svugdje naokolo, poput jako loše sapunice, ali istinite.
Ne.
Ne znam.
Ne znam više ništa.
